Četiri decenije tuge i bola. Otišao je u legendu, ali ne i u zaborav. Pamte se njegovi voleji, makazice, golovi Zvezdi, Dinamu, Hajduku… Pamte se i dve nezaboravne partije protiv Kvins Park Rendžersa. Pamti se njegova pozitiva, šala, osmeh, brzina… Sve je u životu radio brzo, svemu je prilazio maksimalno posvećeno. Bio je poseban u svemu, od igre do proslave na kolenima. Navijači su to sve prihvatili. O njihovoj ljubavi ka crno-beloj devetki se priča i četiri decenije kasnije, tačnije, ona je i dalje ista i ne može da izbledi.
Neverovatno je da o Draganu Manceu pričaju generacije koje su rođene mnogo posle njegovog odlaska. O Draganu znaju sve od najstarijih do najmlađih navijača. Taj 3. septembar 1985. godine ostao je urezan kao najtužniji dan u istoriji Partizana.
Tačno 40 godina posle te tragedije za MaxBet Sport govori Draganov rođeni brat, Goran Mance. Sa tugom u glasu, suzama u očima, ali velikim ponosom, Goran nam je pričao o svom idolu, uzoru i bratu s kojim je delio sobu.
OTAC NAS JE IZBACIO IZ KUĆE JER SMO SAMO POMISLILI DA NAVIJAMO ZA ZVEZDU
Kako je nastala tako velika ljubav vas i vašeg brata ka crno-belim bojama?
– Svemu tome nas je naučio otac. Postoji i jedna anegdota kada smo bili baš mali i živeli u naselju 13. maj u Zemunu. Crvena zvezda je pobedila u jednom „večitom derbiju“ i naše društvu iz kraja je počelo da se raduje. Odmah smo i mi želeli da navijamo za Zvezdu, međutim ta mogućnost nije postojala jer nam je otac bio strastveni navijač Partizana. Došli smo kući i rekli ocu da smo počeli da navijamo za Zvezdu. On je rekao nema problema, ali za vas u kući više nema mesta i oterao nas je napolje. U kuću ćete da uđete tek kada se budete vratili na pravu stranu. Majka je plakala i molila ga, ali on nije želeo da nas vrati u kuću. Kada smo rekli da navijamo za Partizan, onda nas je tek vratio u kuću. Tako smo mi postali veliki „grobari“ od malena – objasnio nam je Goran na početku razgovora.
Kako je Dragan reagovao kada je dobio poziv Partizana sa nepunih 18 godina? Tada je nosio dres Galenike iz rodnog Zemuna.
– Mi smo svi u kući bili Partizanovci. Došli su kod nas Moca Vukotić i Žarko Zečević. Kada smo ih videli mi smo se sledili. Nismo mogli da verujemo da nam oni sede u kući. To je naravno izazvalo mnogo sreće kod nas. Dragan je bio i takav igrač da je iz dana u dan samo napredovao, postizao je po tri, četiri komada u mlađim kategorijama. Zamislite kada je on ušao u svlačionicu Partizana, a tamo sedi jedan Moca, Živković, Varga, Prekazi, Smajić, Vermezović, Đelmaš… Vi tu treba da izborite mesto, šta da vam kažem dalje… Prvenac je postigao protiv Radničkog iz Niša u 86. minutu za pobedu posle udarca glavom. Od tada je krenula njegova uzlazna putanja.
Vi ste u to vreme bili još dete, ali i veliki navijač Partizana. Kako ste se osećali dok ste na terenu gledali brata kada trese mreže u crno-belom dresu?
– Bio sam kao Ajfelov toranj. Bio sam pun sebe i stalno išao uz njega. Igrao je u našem voljenom klubu. Radovali smo se svakom danu i svakoj utakmici. Bili smo presrećni, a onda se jednog dana sve srušilo kao kula od karata…
NAJDRAŽI SU MI NJEGOVI GOLOVI U DERBIJIMA
Koji su vam Draganovi najdraži golovi?
– Najdraži golovi su mi protiv Zvezde. Može da priča ko šta hoće. Evropa je Evropa, ali derbi je derbi. Najdraži gol mi je onaj u derbiju glavom posle centaršuta Nikice Klinčarskog. Postigao je gol posle nemogućeg udarca glavom. Ko nikada nije igrao fudbal nije svestan koliko je to teško da se izvede. Telo ide u jednu stranu, a ti loptu šalješ u drugu stranu. Znam koliko je to teško i nemoguće uraditi.
Možete li da nam ispričate neku anegdotu sa Draganom? Sigurno da ih imate mnogo, koja vam je najdraža?
– Ima mnogo anegdota. Mi smo u naselju 13. maj igrali fudbal sa policijom. Naše naselje protiv policije na bazenu. Igrali smo samo u kupaćim gaćama, onako bosi. Jedno veče je Dragan došao sa treninga i pojačao nas. Uhvatio je jedan volej sa petnaest metara, bosom nogom, i polomio prečku. Toliko se čuo pucanj kao da je neko ispalio metak. Svi su zalegli dole misleći da neko puca iz pištolja. O tome se i dalje priča u našem kraju. Zamislite da je lopta pogodila golmana.
Da li ste ga nekada pitala zašto je pogotke proslavljao klizeći na kolenima podignutih ruku?
– On je to emotivno sve doživljavao. Jednom smo u sobi legli da spavamo i ja ga pitam: Šta se ti valjaš po kolenima, šta glumiš tamo? On mi je rekao da mu je to tako došlo od sreće. Nastavio je to da radi i postao prepoznatljiv u to vreme po tome. Postavili smo takav i spomenik, on na kolenima.
View this post on Instagram
GOL KOSTIĆA MI JE NATERAO SUZE NA OČI
U subotu smo imali priliku da vidimo neverovatnu scenu u Humskoj. Napadač Andrej Kostić sa brojem devet postigao je gol identičan Draganovom protiv Dinama i zatim ga proslavio na kolenima. Kako ste doživeli taj trenutak?
– Ufff… Bilo je mnogo dirljivo. Znam sve Draganove golove i čim je Kostić dao ja sam prepoznao pogodak. Isti takav je Dragan dao Dinamu iz Zagreba 1983. godine. Igrali smo tada za titulu i Dragan ga je tada dao u 83. minutu. Sada kada je Draganu pomen 40 godina, gledam utakmicu na stadionu, igramo ponovo protiv plavih i dečko sa brojem devet daje identičan gol i identično ga proslavlja. U tom trenutku, bio sam sa suprugom, suza je suzu stizala…
Taj gol je pokazatelj da ništa nije slučajno. Ima još jedna priča iz vašeg života o tome, radi se o vašem sinu koji je naravno dobio ime Dragan.
– Meni je 3. septembar urezan i to je dan kada se samo sedi kući. Pre dve godine dali smo Draganu pomen, a moj sin Dragan je tada bio na pripremama sa Čukaričkim. Njegova supruga je sedela kod nas, bila je u drugom stanju, a termin je bio 20. septembar. Odvezao sam je kod njih kući oko pola osam, da bi me u pola 10 nazvala i rekla da mora hitno u bolnicu. Stigli smo tamo u 22:15, a u 23:15 se ona porodila. Tako sam dobio unuku 3. septembra.
Ni posle 40 godina se Dragan ne zaboravlja, to smo videli u subotu na utakmici. Na stadionu su uglavnom bili mladi i zanimljivo je da oni svi znaju sve o Draganu?
– Imam mnogo prijatelja koji su i Dragana poznavali. Oni idu i dalje na utakmice. Međutim, tu je mnogo dece koja su se mnogo kasnije rodila. To ide sa kolena na koleno, oni prate, znaju, zovu me, pitaju. Ovo navijači što su uradili u subotu je čista desetka. Mogu samo da im se poklonim i zahvalim. Zvali su me i rekli da su popravili i mural na mestu gde je stradao. Svaka im čast.
NIKO NIKAD KAO DRAGAN
Za ovih 40 godina, da li se pojavio neki fudbaler u Partizanu koji je bar malo podsetio na Dragana?
– Ne, ne i ne. On je bio moj brat, ali ja sam ga doživljao kao fudbalera, ne samo kao brata. Ne, nema. Rekao bih vam da ima. Nema sličnosti. Bilo je dobrih igrača, bio je Peđa Mijatović, Mateja Kežman, Danko Lazović, Stevan Jovetić, ali ne, nije se pojavio. On nije voleo da gubi, kidao je da bi pobedio. To je redak karakter, on nije stajao dok nije pobedio.
Recite nam za kraj nešto o turniru koji godinama organizujete Draganu u čast.
– Turnir organizujem 39 godina. Dugo sam organizovao utakmice Partizana, Zemuna, Vojvodine… Pre 14 godina došao sam na ideju da organizujem turnir za decu u Draganovu čast. Prvi turnir sam napravio u naselju gde smo mi rođeni. Bilo je pedesetak ekipa i prvi turnir mi je otvorio Danko Lazović. On mi je tada rekao da bi ovo trebalo da se podigne na veći nivo. Tada sam došao kod Miloša Vazure i predložio mu da se to prebaci u Teleoptik. On je prihvatio i bez Partizana taj turnir ne bi postao jedan od najboljih u Evropi. Učestvuje 250 ekipa. Ove godine bila je Benfika, PAOK, Bolonja, Dinamo Bukurešt, Ferencvaroš, mnogo dobrih ekipa. Moram da se pohvalim da mi je poslao mejl Nuno Gomeš, sportski direktor Benfike, rekao je da oni nikada nisu učestvovali na boljem turniru i da će da budu redovni učesnici. Doveo bih ja i mnogo većih imena, ali su problem sponzori – ispričao nam je Goran Mance.