Na današnji dan, 22. aprila 2013. godine, Mančester junajted je pobedom protiv Aston Vile (3:0) i matematički obezbedio titulu u Premijer ligi. Bio je to 20. trofej prvaka Engleske i kruna jedne ere koju je obeležio ser Aleks Ferguson.
Na „Old Trafordu” te večeri sve je bilo jasno. Robin van Persi je postigao het-trik, publika je slavila, a Junajted izgledao kao klub koji će još dugo dominirati engleskim fudbalom.
Ispostaviće se – upravo suprotno. Ta titula ostala je poslednja do danas.
U trenutku kad je Ferguson otišao, završila se i stabilnost koja je godinama bila zaštitni znak kluba. Od tada do danas, Junajted je menjao trenere, trošio stotine miliona i pokušavao da pronađe identitet koji je nekada bio podrazumevan.
Ako se pogleda današnji trenutak, paralela je bolna. Junajted ume da poveže pobede, da deluje stabilnije nego ranije i da nagovesti povratak. Možda čak i liči na tim koji je „na dobrom putu”. Ali realnost je surova – borba za vrh i titulu je daleko.
Čak i kada deluje da stvari idu nabolje, razlika u odnosu na najbolje ostaje velika. Danas bi to izgledalo kao da ekipa, recimo pod vođstvom Majkla Kerika, uspe da stabilizuje tim, podigne ga na treće mesto, ali i dalje ostane daleko od onoga gde je nekada bila.
Junajted nije građen da bude treći. Upravo u tome je suština ovih 13 godina. Nije problem samo što nema titule, već što klub koji je dominirao Engleskom više ne postavlja standarde, već pokušava da ih sustigne.
Zato 22. april nije samo dan kada je osvojena titula. To je dan kada je počelo čekanje. I čekanje, koje traje i danas.