
Na današnji dan, 31. maja 1989. godine, Vojvodina je osvojila drugu titulu šampiona Jugoslavije. Novosađani su na stadionu „Karađorđe“ savladali Slobodu iz Tuzle sa 4:2 i kolo pre kraja prvenstva matematički obezbedili pehar namenjen najboljem timu države.
Golove su postigli Miloš Šestić, koji je dva puta zatresao mrežu, kao i Ljubomir Vorkapić i Budimir Vujačić. Tog proleća ekipa Ljupka Petrovića ostavila je iza sebe mnogo veće i bogatije klubove.
U timu su bili Siniša Mihajlović, Slaviša Jokanović, Miloš Šestić, Budimir Vujačić i ostali fudbaleri koji su ispisali jednu od najlepših priča jugoslovenskog fudbala. Posebnu težinu tom uspehu daje činjenica da je Vojvodina samo tri godine ranije igrala u Drugoj ligi Jugoslavije.
Od drugoligaša do šampiona države – zvuči nestvarno u današnje vreme.
Posle 37 godina ponovo se vidi svetlo na kraju tunela
Godinama posle te istorijske generacije, navijači Vojvodine uglavnom su mogli samo da se prisećaju slavnih dana. Međutim, sezona koja je upravo završena donela je nešto što u Novom Sadu dugo nisu imali – nadu.
Vojvodina je prvenstvo završila na drugom mestu prvi put još od 2008. godine. To možda nije titula, ali jeste najbolji plasman kluba u poslednjih 18 godina. Još važnije, ekipa je pokazala da može da igra protiv najjačih.
Tokom sezone dva puta je savladala Crvenu zvezdu. U jednom od derbija deklasirala je Partizan sa ubedljivih 3:0 i pokazala da kvalitet ekipe više nije slučajnost. Novosađani su stigli i do finala Kupa Srbije, a tamo ih je od trofeja delilo samo nekoliko sekundi.
Sve je bilo spremno za slavlje, ali je Zvezda u samoj završnici uspela da izbegne poraz i kasnije dođe do pehara. Upravo zato mnogi navijači smatraju da je Vojvodina ove sezone ostala bez trofeja na najokrutniji mogući način.

Koliko je Vojvodina danas daleko od titule?
To je pitanje koje se danas najčešće postavlja među navijačima „stare dame“. Odgovor nije jednostavan.
Crvena zvezda je i dalje daleko ispred ostatka lige po budžetu, infrastrukturi, širini kadra i evropskom iskustvu. Dominacija crveno-belih traje godinama i niko nije uspeo ozbiljno da je ugrozi.
Ipak, Vojvodina je ove sezone pokazala nešto važno. Pokazala je da više ne mora da gleda samo u leđa večitima.
Rezultati protiv Zvezde i Partizana pokazali su da Novi Sad ponovo ima tim koji može da se nosi sa najvećima. Kada se pogleda čitava sezona, mnogi će reći da je Vojvodina ostavila bolji utisak od Partizana i da je upravo ona bila drugi najbolji tim u Srbiji.
Naravno, od toga do šampionske titule i dalje je dug put. Generacija iz 1989. godine uspela je da uradi ono što se činilo nemogućim. Današnja Vojvodina još nije na tom nivou.
Mada treba priznati da prvi put posle mnogo godina u Novom Sadu postoji razlog za optimizam. Jer ako je klub koji je 1986. ispao iz lige mogao da tri godine kasnije postane šampion Jugoslavije, onda navijači Vojvodine imaju pravo da veruju da se jednog dana može ponoviti i čudo iz 1989.
Možda ne sledeće sezone. Možda ne ni za dve, ali posle dugo vremena, Vojvodina više ne deluje kao klub koji živi samo od uspomena. Upravo to je najveća razlika u odnosu na prethodne godine.

Takva poredjenja su apsolutno nemoguca. Ovo sada ne moze da se poredi sa onom ligom, onim igracima u bilo kom klubu i onim kvalitetom fudbala.